SP Qatar 2022.

Život

Upornost često nije vrlina

Upornost često nije vrlina
Foto: N.N. | Upornost često nije vrlina
N.N.

Naučnici tvrde da upornost to nije vrlina već manjkavost mozga koja pojedince nerijetko dovodi na ivicu ponora, prenosi RTS.

Trik je u tome da znamo kada treba da odustanemo od cilja, ma kako sjajan bio.

Šivon O'Kif jedna od desetina hiljada učesnika Londonskog maratona 2019. godine, primijetila je da je skočni zglob počeo da je boli nakon pređenih 6,5 kilometara. Kako su prenijeli mediji u to vrijeme, takmičarka je nastavila da trči uprkos sve većem bolu. Nakon još šest kilometara, njena fibula, kost potkoljenice, je pukla.

Ljekari su joj previli nogu i savjetovali da ne nastavlja trku, ali je O'Kifova to odbila. Na kraju je istrčala maraton trpeći skoro nepodnošljiv bol i rizikujući trajne povrede tokom preostalih 30 kilometara.

Da neko trči sa slomljenom nogom i to 30 kilometara, zvuči nestvarno. To je primijetio čak i njen ortopedski hirurg. Ipak, ono što je još nevjerovatnije je da ova priča nije tako neuobičajena. Istog dana, nakon pređene iste dionice, drugi trkač, Stiven Kvejl slomio je stopalo. I on je nastavio da trči i to uz toliko jake bolove da je tokom posljednjih 15 kilometara morao nekoliko puta da se zaustavlja radi medicinske pomoći. Ali kao i O'Kifova, završio je trku.

U profesionalnom pokeru znati kada treba odustati je veština preživljavanja koja odvaja elitne igrače od ostatka „čopora“.

U većini oblasti života ljudska bića imaju tendenciju da veličaju istrajnost, toliko da brza pretraga na „Guglu“ otkriva mnoge druge priče o trkačima širom svijeta koji ne odustaju iako trpe užasne povrede zadobijene usred trke.

Gledajući ove vrste priča mnogi pomisle da bi voljeli da imaju takvu istrajnost. Ali da li je takozvani grit, to jest upornost na svoju štetu, vrlina kada ostanemo predugo u lošim vezama, na lošim poslovima i u lošim karijerama?

Reklo bi se da je veliki broj komentara o trendu otkaza nezadovoljnih zaposlenih (Great Resignation) u drugoj pandemijskoj godini, bio negativan i da su kritikovani ljudi koji su masovno napuštali svoje firme.

Kao da je vladalo mišljenje da su milioni ljudi gubitnici jer su, tokom globalne zdravstvene krize, otišli sa poslova koje nisu željeli da rade.

U međuvremenu, zaposleni koji „tiho daju otkaz“, to jest, ostaju na poslu koji im se više ne sviđa ali uz minimalan trud, čisto da bi zadržali poziciju, dobijaju podršku i saosjećanje sa svih strana.

Želja da se istraje, čak i kada je ona u najboljem slučaju polovična, nije ograničena na pojedince. Preduzeća drže zaposlene sa dobrom biografijom koji ne rade dovoljno ili nastavljaju da nude proizvode koji očigledno nisu uspješni. Nacije provode godine, ponekad i decenije, bacajući novac i ljudske živote na ratove u kojima ne mogu da pobijede.

Ovo je loša strana upornosti. Iako vas ona može navesti da se držite stvari koje su bitne, pretjerana istrajnost vas, takođe, može navesti da ne odustajete od stvari koje nisu vrijedne truda, kao što je završavanje maratona nakon što vam fibula pukne na desetom, jedanaestom kilometru.

Koautor bestselera Freakonomics, ekonomista Stiven Levit, 2013. godine je postavio veb-lokaciju za bacanje virtuelnog novčića. Reklo bi se da nema previše onih koji bi koristili takav alat da bi donijeli bilo kakvu odluku, ali kako je vrijeme odmicalo, ispostavilo se da je više od 20.000 ljudi to uradilo, uključujući oko 6.000 onih koji su se dvoumili oko ozbiljne odluke, kao što je napuštanje posla, penzionisanje ili raskidanje emotivne veze.

Levit je zaključio da, ako su to zaista bile takve odluke da se oslanjanje na bacanje novčića činilo kao dobra opcija, ljudi koji bi se odlučili da zadrže stanje kakvo jeste, trebalo bi da su srećni isto onoliko koliko i oni koji su napustili posao ili svog partnera.

Ali kada je dva i šest mjeseci kasnije kontaktirao one koji su bacali novčić, otkrio je da su oni koji su odustali u prosjeku srećniji od onih koji su istrajali. Iako su odluke možda djelovale kao da je podjednako razloga za i protiv, one zapravo uopšte nisu bile takve.

Sudeći po sreći učesnika, odustajanje je bilo očigledno bolji izbor. To je značilo da su do odluke došli prekasno, mnogo poslije momenta kada su opcije imale skoro istu vrijednost.

Tokom skoro pola vijeka naučnog istraživanja, identifikovano je mnoštvo kognitivnih sila koje nas tjeraju da odložimo odustajanje od nečega. Najpoznatija je zabluda o napravljenom trošku, koju je prvi put identifikovao kao opšti fenomen ekonomista Ričard Taler 1980. godine.

U pitanju je kognitivna greška u kojoj ljudi uzimaju u obzir novac, vrijeme, trud ili bilo koje druge resurse koje su prethodno uložili u poduhvat, prilikom donošenja odluke o tome da li da se nastavi sa trošenjem.

Strah od toga da ćemo se odreći, to jest izgubiti ono što smo već uložili, dovodi do toga da i dalje ulažemo u cilj koji više nije vredan truda. Taler je kasnije dobio Nobelovu nagradu za svoja istraživanja na polju bihevioralne ekonomije.

Još jedna opšte poznata greška koja sprečava ljude da odustanu je otpor ka promjenama (pristrasnost status kvo, to jest tendencija da ne mijenjamo stvari na koje smo navikli), koju su 1988. uveli ekonomisti Ričard Zekhauzer i Vilijam Samjuelson. Kada se uporede dvije opcije, i pojedinci i kompanije se u velikoj mjeri drže one koja predstavlja status kvo, čak i kada je očigledno inferiorna u odnosu na opciju koja predstavlja promjenu.

Veća je vjerovatnoća da će poslodavac zadržati zaposlenog osrednjih sposobnosti nego rizikovati da angažuje lošiju zamjenu. Isto tako, zaposleni će ostati na bijednom poslu jer je to status kvo, umjesto da dâ otkaz i pronađe bolje zaposlenje. Ukratko – više volimo đavola kojeg poznajemo.

Ako čak i profesionalni sportski timovi, sa svojim armijama analitičara i stalnim pritiskom da pobjede, ponavljaju sopstvene pogrešne procjene, šta se dešava u našim svakodnevnim životima? U kojim vezama ostajemo predugo? Zašto trkači završavaju trku sa slomljenom nogom? Zašto zaposleni „tiho daju otkaz“ umjesto da jednostavno daju otkaz?

Bojimo se da kada odustanemo priznajemo neuspjeh, priznajemo da smo potrošili energiju. Ali moramo početi da razmišljamo o gubitku kao o problemu koji gleda u budućnost, a ne onom koji gleda unazad.

To znači da treba da shvatimo da je trošenje još jednog minuta ili još jednog evra na nešto što više ne vrijedi, daleko veći gubitak od onoga što smo već uložili.

Nasuprot uvriježenom mišljenju, pobjednici mnogo odustaju. U stvari, tako pobjeđuju.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije